Prijevod poglavlja iz knjige Vadima Damiera ”Anarhosindikalizam u XX. stolje\u0107u”, studioznog prikaza razvoja i utjecaja anarhisindikalisti\u010dkog pokreta na radni\u010dke borbe i organiziranje u pro\u0161lom stolje\u0107u.<\/p>\n\n\n\n
Engleski prijevod knjige mo\u017eete preuzeti sa stranice Libcom.org, a hrvatski prijevod knjige priprema se za objavu u izdanju Centra za anarhisti\u010dke studije.<\/p>\n\n\n\n
Unato\u010d nadanjima anarhista, Drugi se svjetski rat nije razvio u socijalnu revoluciju. Ba\u0161 naprotiv, rezultirao je ja\u010danjem nacionalnih dr\u017eava, te u zapadnoj Europi doveo do uspostavljanja sustava socijalnog partnerstva u okviru \u201edemokratskog korporativizma\u201c \u2013 suradnje izme\u0111u dr\u017eave, korporacija i sindikata. Isto\u010dnom su Europom vladali diktatorski re\u017eimi predvo\u0111eni komunisti\u010dkim partijama.<\/p>\n\n\n\n
Isto\u010dnoeuropske vlasti potiskivale su sve poku\u0161aje ponovnog o\u017eivljavanja slobodarskog pokreta. U Bugarskoj je 1944. ponovo osnovana Federacija anarhokomunista, a 1946. Nacionalna konfederacija rada. Do 1947. u zemlji je bilo 11,000 anarhista (uklju\u010duju\u0107i i 1,000 anarhosindikalista). No, slobodarske su organizacije ubrzo zabranjene i razbijene, a njihovi vode\u0107i aktivisti uhi\u0107eni. U Isto\u010dnoj Njema\u010dkoj, u razdoblju 1948-1949, uhi\u0107ene su stotine \u010dlanova anarhisti\u010dkih i slobodarsko-socijalisti\u010dkih skupina, a vo\u0111a pokreta, Willi Jelinek, ubijen je u zatvoru u o\u017eujku 1952. Poljske revolucionarno-sindikalisti\u010dke organizacije koje su se pojavile tokom ratnih godina prestale su s djelovanjem nakon 1944, dok su u Ma\u0111arskoj anarhisti potpuno slomljeni nakon \u0161trajka radnika \u201eCsepela\u201c koji je bio djelomi\u010dno pod njihovim utjecajem.<\/p>\n\n\n\n
\u0160panjolski i portugalski anarhosindikalisti nastavili su s borbom u dubokoj ilegali. CNT (Confederaci\u00f3n Nacional del Trabajo \u2013 Nacionalna konfederacija rada, \u0161panjolski anarhosindikat, op. prev) je poku\u0161avao ponovno uspostaviti ilegalne sindikate, dok su neki aktivisti preferirali oru\u017eanu borbu protiv Francovog re\u017eima. Te\u0161ka represija prije\u010dila je obnovu organizacije te je ona iznova i iznova potiskivana. Situaciju je dodatno komplicirao raskol u CNT-u do kojeg je do\u0161lo nakon 1946: jedan je dio organizacije odbacio pogre\u0161ke po\u010dinjene tijekom revolucije, dok je drugi dio inzistirao na ujedinjenom frontu s ostalim anti-frankisti\u010dkim snagama, \u0161to je rezultiralo dubokom krizom u organizaciji. Jedinstvo je ponovno uspostavljeno tek 1960. U takvim okolnostima glavni teret rada pao je na \u0161panjolsku anarhisti\u010dku emigraciju u Francuskoj gdje se u 1940-ima nalazilo barem 30,000 \u010dlanova Konfederacije, koji su izdavali razli\u010dite novine i \u010dasopise. U uvjetima koje je nametnula Salazarova diktatura, aktivnost portugalskog CGT-a (Confedera\u00e7\u00e3o Geral do Trabalho \u2013 Op\u0107a konfederacija rada, portugalski anarhosindikat, op. prev.) postupno je zamrla. Tijekom 1960-ih, djelovanju ilegalnih sindikata i izdavanju ilegalnih publikacija do\u0161ao je kraj.<\/p>\n\n\n\n
Anarhisti i anarhosindikalisti iz Ju\u017ene Amerike na\u0161li su se pod sna\u017enim pritiskom dr\u017eavne mo\u0107i. Godine 1946. argentinska je FORA (Federaci\u00f3n Obrera Regional Argentina \u2013 Regionalna radni\u010dka federacija Argentine, argentinski anarhosindikat, op. prev.) jo\u0161 uvijek mogla okupiti 3,000 ljudi na prvomajskim demonstracijama. Ona je pru\u017eala nepopustljiv otpor re\u017eimu generala Juana Per\u00f3na, organiziraju\u0107i, unato\u010d ograni\u010denjima i zabranama, u razdoblju od 1946. do 1948. \u0161trajkove pekara i lu\u010dkih radnika, te demonstriraju\u0107i protiv uplitanja dr\u017eave u radne sporove. Me\u0111utim, ga\u0161enje nezavisnih sindikata i slobodarskih publikacija u godinama koje su uslijedile, pokretu je zadalo nove udarce. Priliv novih \u010dlanova u organizaciju gotovo je zaustavljen i nije uspostavljen kontakt s novom generacijom socijalnih aktivista. Veterani su polako izblijedjeli a nije ih imao tko zamijeniti. U susjednom Urugvaju FORU je spao na manje grupe. Po\u010detkom 1950-ih godina, \u010dileanski CGT i bolivijska Lokalna radni\u010dka federacija La Paza prestali su postojati. Bili su prisiljeni pridru\u017eiti se ujedinjenim nacionalnim sindikalnim sredi\u0161njicama.<\/p>\n\n\n\n
U ve\u0107ini zemalja zapadne Europe anarhosindikalistima je nakon rata bilo omogu\u0107eno legalno djelovanje. No, do masovne obnove anarhisti\u010dkih i anarhosindikalisti\u010dkih pokreta nije do\u0161lo. Stvari su nakratko krenule jedino u Francuskoj gdje je Nacionalna konfederacija rada (CNT) ujedinjavala nekoliko desetaka tisu\u0107a radnika (uglavnom u Parizu, Bordeauxu, Marseillesu i Toulouseu). No, organizacija je ubrzo upala u velike materijalne pote\u0161ko\u0107e, a nedostajalo joj je i odlu\u010dnih aktivista. Ve\u0107ina radnika koja joj je pristupila ubrzo ju je napustila kako bi se u\u010dlanili u druge, umjerenije sindikate, dok su francuski anarhisti na anarhosindikalizam gledali kao na faktor koji razjedinjuje radni\u010dki pokret. Francuski CNT ubrzo se srozao na male sindikalne inicijative. Talijanski anarhisti\u010dki pokret tako\u0111er je zauzeo poziciju u korist sindikalnog jedinstva i protiv posebnog anarhosindikalisti\u010dkog pokreta. Reorganizacija neko\u0107 mo\u0107nog USI-a najavljena je tek 1950, no on je ostao bezna\u010dajna organizacija. \u010clanstvo \u0161vedskog SAC-a (Sveriges Arbetares Centralorganisation \u2013 Centralna organizacija radnika \u0160vedske, \u0161vedski revolucionarni sindikat, kasnije se odrekao revolucionarnog usmjerenja, op. prev.) ostalo je relativno brojno, no i ono se smanjilo s 22,000 \u010dlanova, koliko je brojao 1945, na 16,000 \u010dlanova 1957.<\/p>\n\n\n\n
Kao \u0161to su povjesni\u010dari M. Van der Linden i W. Thorpe ispravno napomenuli: \u201eTemeljito obja\u0161njenje nestanka revolucionarnog sindikalizma kao masovnog pokreta, osim prolaznih faktora poput dr\u017eavne represije, u obzir mora uzeti i promjene u kapitalisti\u010dkom dru\u0161tvu.\u201c Za po\u010detak, treba pa\u017eljivo razmotriti upozorenja R. Rockera o negativnom utjecaju racionalizacije kapitalisti\u010dke proizvodnje na radikalnost radni\u010dke klase. Zapravo, kao \u0161to su to istra\u017eiva\u010di primijetili, po\u010dev\u0161i u 1920-ima i naglo se \u0161ire\u0107i nakon Drugog svjetskog rata, automatizacija proizvodnog procesa, \u010diji je simbol bilo uvo\u0111enje pokretne trake, poticala je ekstremnu specijalizaciju i podjelu rada u parcijalne operacije. Novi dru\u0161tveni tip \u201emasovnog specijaliziranog radnika\u201c nije imao pregled nad \u010ditavim proizvodnim procesom te zbog toga nije isticao zahtjeve za preuzimanje potpune kontrole nad njim. Os dru\u0161tvene kontradikcije pomaknuta je iz sfere proizvodnje, sa za nju karakteristi\u010dnim problemima sadr\u017eaja rada i nezavisnosti proizvo\u0111a\u010da, u sferu distribucije proizvedenog vi\u0161ka i potro\u0161nje. Ovo je koincidiralo sa slabljenjem radikalnog radni\u010dkog pokreta, koji se bio pojavio kao alternativa industrijsko-kapitalisti\u010dkom sustavu i bio usmjeren na borbu za radni\u010dku kontrolu nad proizvodnjom.<\/p>\n\n\n\n
Paralelno s ovim doga\u0111ajima rasla je tendencija k uplitanju dr\u017eave u ekonomsku i socijalnu sferu, \u0161to \u0107e nakon Drugog svjetskog rata dovesti do formiranja modela \u201esocijalne dr\u017eave\u201c ili \u201edr\u017eave blagostanja.\u201c Kejnzijanska politika stimuliranja kupovne mo\u0107i dovela je do porasta blagostanja radnika u razvijenim kapitalisti\u010dkim dr\u017eavama i uvjerila radnike kako je funkcioniranje \u010ditavog sistema u njihovom najboljem interesu te potakla o\u010dekivanja o zadovoljavanju njihovih rastu\u0107ih potro\u0161a\u010dkih potreba u okviru modela \u201esocijalnog partnerstva.\u201c<\/p>\n\n\n\n
Kao \u0161to su istra\u017eiva\u010di istaknuli, nova je realnost suo\u010dila revolucionarno-sindikalisti\u010dke organizacije s izborom izme\u0111u \u201esvega tri mogu\u0107nosti, od kojih bi svaka imala katastrofalne posljedice po njih. Pokret je mogao: (1) nastaviti funkcionirati prema vlastitim principima, pri \u010demu bi bio osu\u0111en na neizbje\u017enu marginalizaciju; (2) u potpunosti promijeniti smjer kako bi se prilagodio novim uvjetima, pri \u010demu bi se morao odre\u0107i principa revolucionarnog sindikalizma; (3) ukoliko prve dvije mogu\u0107nosti budu odba\u010dene raspustiti se ili se pridru\u017eiti reformisti\u010dkom sindikatu, \u0161to se zapravo svodi na isto.\u201c<\/p>\n\n\n\n
MRU (Me\u0111unarodno radni\u010dko udru\u017eenje \u2013 sindikalna internacionala koja okuplja revolucionarne sindikate i anarhosindikate, osnovana 1922. u Berlinu, op. prev.) je odabrao prvu opciju, i\u0161\u010dekuju\u0107i trenutak kada \u0107e uvjeti za razvoj anarhosindikalisti\u010dkog pokreta opet biti povoljni, a njegove ideje ponovno prona\u0107i odjeka u dru\u0161tvu. Po\u010dev\u0161i iznova s radom nakon Drugog svjetskog rata, pru\u017eio je uto\u010di\u0161te \u0161panjolskim revolucionarnim emigrantima te malim sindikatima i akcijskim grupama iz niza europskih i latinoameri\u010dkih zemalja. Nakon \u0161to je \u0161panjolski CNT u egzilu usvojio odluku o povratku anarhisti\u010dkim principima odbacivanja kolaboracije s etatisti\u010dkim politi\u010dkim snagama i orijentaciji na socijalnu revoluciju, na 7. kongresu MRU-a 1951. predlo\u017eio je ukidanje amandmana o \u201etakti\u010dkoj autonomiji\u201c, koji je uveden 1938. Nakon duge i burne rasprave, pra\u0107ene raskolom u Internacionali, takva rezolucija napokon je usvojena na 9. kongresu (1956). Time je omogu\u0107en FORA-in povratak u me\u0111unarodnu organizaciju. Na prijedlog Argentinaca, delegati na idu\u0107em, 10. kongresu (1958), usvojili su odluku da \u201e\u010dlanovima MRU-a mogu biti samo one skupine koje kao svoj cilj prepoznaju slobodarski (anarhisti\u010dki) komunizam i federalizam.\u201c Povezano s ovim ideolo\u0161kim raspravama, \u0161vedski SAC i nizozemski revolucionarni sindikalisti napustili su MRU 1958. godine.<\/p>\n\n\n\n
SAC je sebe nastavio smatrati \u201eslobodarsko-sindikalisti\u010dkim\u201c sindikatom, no u praksi je krenuo druga\u010dijim putem \u2013 revizijom anarhisti\u010dkih principa pod krinkom \u201emodernizacije.\u201c<\/p>\n\n\n\n
Sna\u017ean utjecaj na ideolo\u0161ka shva\u0107anja \u201erevizionista\u201c izvr\u0161io je njema\u010dki sindikalist-emigrant R\u00fcdiger, koji se krajem 1930-ih nastanio u \u0160vedskoj. On je jo\u0161 za vrijeme \u0160panjolske revolucije pozivao na reviziju nekih tradicionalnih anarhosindikalisti\u010dkih principa, u osnovi predla\u017eu\u0107i odustajanje od borbe za uspostavu anarhokomunisti\u010dkog dru\u0161tva, prihva\u0107anje ideje \u201eprijelaznog razdoblja\u201c itd. Sada je predlagao odbacivanje anarhisti\u010dkog \u201epravovjerja,\u201c a umjesto uni\u0161tenja dr\u017eave, poku\u0161aj da je se reformira. \u201e\u2026Kao posljedica promjena koje je dr\u017eava do\u017eivjela od vremena Proudhona, Bakunjina i Kropotkina, te tako\u0111er Marxa i Landauera, mo\u017ee se ustvrditi kako uni\u0161tenje dr\u017eave ne bi zna\u010dilo samo uni\u0161tenje represivnog aparata, ve\u0107 i \u010ditavog kompleksa vitalno va\u017enih dru\u0161tvenih funkcija. Nemogu\u0107e je pridobiti ljude za tako ne\u0161to. U uvjetima dana\u0161njih dru\u0161tvenih odnosa, vi\u0161e nego ikada prije suo\u010deni smo s pitanjem transformacije dru\u0161tvenih funkcija koje danas obavlja dr\u017eava u autenti\u010dne dru\u0161tvene funkcije. U toj se borbi \u010desto pribjegava reformama.\u201c R\u00fcdiger je izjavio da iz toga slijedi kako ne treba \u010dekati na \u201esocijalnu revoluciju,\u201c ve\u0107 \u201edjelovati sada, unutar postoje\u0107e dr\u017eavne i ekonomske strukture, kako bi se obnovio (demokratski) sustav reprezentacije,\u201c ulaze\u0107i u tu svrhu u saveze s drugim politi\u010dkim snagama i tendencijama te dozvoljavaju\u0107i \u010dak i mogu\u0107nost sudjelovanja na lokalnim izborima.<\/p>\n\n\n\n
Kao prakti\u010dan na\u010din uklju\u010divanja u obavljanje funkcija socijalne dr\u017eave i istodobnog pove\u0107avanja popularnosti njihove sindikalne sredi\u0161njice, \u201erevizionisti\u201c unutar SAC-a zagovarali su sudjelovanje u upravljanju fondovima osiguranja za nezaposlene. Takvi su fondovi bili financirani od strane poduze\u0107a i dr\u017eave, no tako\u0111er i iz doprinosa \u010dlanova sindikata. Upravljanje uredima fondova bilo je povjereno sindikatima. Revolucionarni su se sindikalisti tradicionalno borili protiv uplitanja dr\u017eave u pitanja vezana uz rad, te su odbijali sudjelovati u organima socijalnog partnerstva koje je subvencionirala dr\u017eava. No, sada je \u201erevizionisti\u010dko\u201c krilo SAC-a zatra\u017eilo uklju\u010divanje njihove sindikalne sredi\u0161njice u provo\u0111enje reformi sustava socijalnog osiguranja.<\/p>\n\n\n\n
Na interno organiziranom referendumu iz 1952, \u010dlanstvo SAC-a izglasalo je izmjene njihove deklaracije principa i stvaranje fonda za nezaposlene kojim upravlja sindikalna sredi\u0161njica. Prema deklaraciji iz 1952, kao cilj sindikalista navodi se implementacija \u201eindustrijske demokracije.\u201c Radikalna sredstva direktne akcije (poput nasilnog otpora i sabotiranja proizvodnje) percipirana su kao besmislena. SAC je predlagao da se upravljanje poduze\u0107ima prepusti radni\u010dkim kolektivima i izrazio svoju namjeru da poduzme napore kako bi \u201euveo radni\u010dku kontrolu u privatnim, gradskim i dr\u017eavnim poduze\u0107ima.\u201c Kao \u0161to je to objasnio Evert Arvidsson, urednik novina Arbetaren, organa sindikalne sredi\u0161njice: \u201eU potpunosti smo se odrekli ‘\u010darobnog \u0161tapi\u0107a’ revolucije.\u201c \u0160vedski su sindikalisti na parcijalne reforme sada gledali kao na \u201eprakti\u010dna sredstva za usmjeravanje doga\u0111aja u po\u017eeljnom smjeru\u2026 . SAC svojim primarnim ciljem smatra progresivnu demokratizaciju ekonomije\u2026 . Osnovnu ideju \u010dini postupno preno\u0161enje ekonomske mo\u0107i s dioni\u010dara na proizvo\u0111a\u010de.\u201c S tim u vezi, SAC je podr\u017eao sudjelovanje radni\u010dkih predstavnika u upravljanju privatnim poduze\u0107ima. U isto vrijeme, \u0161vedski se sindikalizam odrekao svoje uloge alternative industrijsko-kapitalisti\u010dkom sustavu i zauzeo poziciju na lijevom, oporbenom boku socijalne dr\u017eave.<\/p>\n\n\n\n
Stvaranje SAC-ovog fonda za nezaposlene kao elementa \u201e\u0161vedskog modela socijalne dr\u017eave\u201c na neko je vrijeme ohrabrilo sudjelovanje radnika u sindikalisti\u010dkim redovima i usporilo propadanje \u0161vedskog sindikalizma. No, s druge strane SAC-ova nova orijentacija dovela je do zahla\u0111enja odnosa izme\u0111u ove sindikalne sredi\u0161njice i me\u0111unarodnog anarhosindikalisti\u010dkog pokreta, koji je o\u0161tro kritizirao \u0161vedske sindikaliste zbog njihovog reformizma i suradnje s dr\u017eavom.[1]<\/p>\n\n\n\n
Utjecaj anarhosindikalisti\u010dke Internacionale dosegao je svoju najni\u017eu to\u010dku u 1960-ima. Anarhosindikalisti su se tijekom tog razdoblja bili prisiljeni baviti uglavnom teorijskim radom: analizom razvoja suvremenog dru\u0161tva, evolucijom kapitalizma i dr\u017eave, situacijom u zemljama takozvanog \u201erealno postoje\u0107eg socijalizma\u201c (kojeg je MRU identificirao s dr\u017eavnim kapitalizmom) i zemljama u razvoju, procjenom potencijala kooperativnog pokreta te prijedlozima vezanim uz agrarno pitanje i suprotstavljanje prijetnji rata. Nakon globalnog vala studentskih i radni\u010dkih prosvjeda iz 1968-69. te likvidacije frankisti\u010dkog re\u017eima u \u0160panjolskoj (1975-77), u Europi i Sjevernoj Americi opa\u017ea se porast interesa za anarhosindikalizam. U \u0160panjolskoj je do\u0161lo do preporoda CNT-a, a u Italiji do obnavljanja struktura Sindikalisti\u010dkog saveza Italije (USI). Anarhosindikalisti\u010dke skupine o\u017eivjele su u jo\u0161 nekoliko zemalja. MRU je u tim godinama bio zauzet analizom globalnih problema i novih socijalnih pokreta, poku\u0161avaju\u0107i ih ocijeniti iz socijalno-revolucionarne perspektive.<\/p>\n\n\n\n
U 1980-ima procesi globalizacije gospodarstva, prijelaza na neoliberalizam i razmontiranja \u201edr\u017eave blagostanja\u201c diljem svijeta bili su popra\u0107eni krizom etatisti\u010dkih ljevi\u010darskih (socijaldemokratskih i komunisti\u010dkih) partija i sindikata pod njihovim utjecajem. U SSSR-u i zemljama isto\u010dne Europe do\u0161lo je do propasti re\u017eima na \u010dijem su se \u010delu nalazile komunisti\u010dke partije, socijaldemokratske partije usvojile su niz neoliberalnih na\u010dela, dok su se sindikati pokazali nemo\u0107nima sprije\u010diti stvarne rezove u pla\u0107ama za mnoge kategorije radnika, kao i smanjivanje socijalnih davanja i ostalih beneficija koje su najamni radnici izborili tokom prethodnih nekoliko desetlje\u0107a. Nastupio je proces \u201eprekarizacije\u201c \u2013 uvo\u0111enja nestabilnog, radnim zakonodavstvom nereguliranog sustava povremenog zapo\u0161ljavanja i sve lo\u0161ijih radnih uvjeta, kao i modela \u201efleksibilne\u201c organizacije radnih sati koje se raspore\u0111uje u skladu s interesima poduze\u0107a, a ne njegovih radnika. Anarhosindikalisti su ta nova zbivanja s kraja stolje\u0107a percipirali kao neku vrstu \u201eizazova vremena\u201c na koji \u201etradicionalna ljevica\u201c nije bila u stanju odgovoriti. Iz njihove perspektive, raspad SSSR-a, uru\u0161avanje re\u017eima komunisti\u010dkih partija i nastup modela slobodnog tr\u017ei\u0161ta s njegovim \u201eneoliberalnim totalitarizmom\u201c \u2013 sve je to ukazivalo da je \u201eideja dr\u017eavne kontrole, koja je \u010dinila osnovu politike kako revolucionarne tako i socijaldemokratske ljevice, pretrpjela poraz\u2026Stvari je trebalo ponovo promisliti iz temelja,\u201c \u0161to je u znatnoj mjeri zna\u010dilo povratak diskusijama koje su se u Prvoj internacionali vodile izme\u0111u slobodarskih i autoritarnih socijalista. \u201eU sr\u017ei svakog socijalisti\u010dkog preispitivanja mora se nalaziti alternativa kapitalizmu\u2026 Kapitalizam nije mogu\u0107e reformirati, mora ga se ukinuti. Moramo nau\u010diti najva\u017eniju lekciju povijesti 20. stolje\u0107a: nema te dr\u017eave koja radnicima mo\u017ee jam\u010diti slobodu, ba\u0161 naprotiv.\u201c<\/p>\n\n\n\n
U 1990-ima do\u0161lo je do ponovnog o\u017eivljavanja svjetskog anarhosindikalisti\u010dkog pokreta. Pojavile su se nove sekcije i grupe simpatizera MRU-a, uklju\u010duju\u0107i i one u Rusiji, isto\u010dnoj Europi i Americi. Nakon Argentinske revolucije iz 2001. zapo\u010deo je preporod FORA-e. Sekcije u \u0160panjolskoj, Italiji i Francuskoj uspjele su postati aktivni, premda mali, sindikati. Umjesto da poku\u0161avaju apsorbirati \u010ditavi radni\u010dki pokret, oni se koncentriraju na razvijanje i radikalizaciju samoupravnih i samoorganiziranih radni\u010dkih inicijativa, nezavisnih od reformisti\u010dkih sindikata i partija \u2013 inicijativa tokom kojih se sve odluke donose na op\u0107im sastancima (plenumima) radnika, te se koriste metode direktne akcije.<\/p>\n\n\n\n
Krajem 20. i po\u010detkom 21. stolje\u0107a, anarhosindikalisti mnogih zemalja odigrali su aktivnu ulogu u socijalnim i radni\u010dkim borbama. U tom pogledu posebno treba istaknuti \u0161panjolski CNT, koji broji oko 10,000 \u010dlanova. Naj\u017ee\u0161\u0107i \u0161trajkovi u \u0160panjolskoj povezani su s CNT-om.<\/p>\n\n\n\n
Tako je npr. 1985-1986. na poticaj \u010dlanova CNT-a, pokret radnika koji su se suprotstavljali planiranom zatvaranju brodogradili\u0161ta u Puerto Realu prerastao u \u0161iroki socijalni protest pra\u0107en radni\u010dkom okupacijom poduze\u0107a i masovnim demonstracijama gradskog stanovni\u0161tva. Vodstvo borbe nije bilo koncentrirano u rukama sindikalnih komiteta i drugih predstavni\u010dkih organa. Radnici su sve bitne odluke usvajali direktno, na op\u0107im sastancima. Karakteristi\u010dno je i to da su ovi skupovi radnika odr\u017eavani bez odobrenja birokrata iz slu\u017ebenih sindikata. CNT-ovi prijedlozi uvijek su usvajani, unato\u010d naporima drugih sindikata koji nisu uspjeli progurati usvajanje vlastitih rezolucija. Tako je dogovoreno da \u0107e radnici svakog \u010detvrtka okupirati brodogradili\u0161ta i u njima odr\u017eavati op\u0107e sastanke. Tijekom \u0161trajka su na tjednoj bazi odr\u017eavane i op\u0107e skup\u0161tine stanovnika gradova i sela iz regije. Svatko zainteresiran za zbivanja, bez obzira na to je li radio u brodogradili\u0161tima ili nije, mogao je dolaziti na skup\u0161tine, glasati i sudjelovati u procesu dono\u0161enja odluka o pitanjima koja ga zanimaju. Na op\u0107im sastancima usvajane su odluke o konkretnim mjerama i oblicima borbe, kao i o izvo\u0111enju sabota\u017ea i direktnih akcija.<\/p>\n\n\n\n
Na pobunjeni su grad poslane udarne trupe. U poku\u0161aju da se ugu\u0161i pobuna, u Puerto Real je iz svih krajeva zemlje dovu\u010deno vi\u0161e od 1,000 policajaca. Kao odgovor na taj potez, narod je u predgra\u0111ima po\u010deo dizati barikade kako bi policiji onemogu\u0107io pristup. Ljudi su s krovova na policijska vozila bacali kamenje, namje\u0161taj i svakakve vrste sme\u0107a, a uklju\u010dili su se i u uli\u010dne borbe s policijom. \u010cesto su podizane barikade na \u017eeljezni\u010dkoj pruzi, autocesti i strate\u0161ki va\u017enom mostu, ru\u0161eni su telefonski stupovi itd. Borba radnika i ostalih stanovnika grada donijela im je pobjedu.<\/p>\n\n\n\n
Nova aktivacija anarhosindikalisti\u010dkog \u0161trajka\u010dkog pokreta u \u0160panjolskoj prelila se i na po\u010detak 21. stolje\u0107a. Me\u0111u borbama koje je CNT organizirao ili podr\u017eao nalaze se i \u0161trajk sakuplja\u010da otpada u andaluzijskom gradu Tomaresu (trajao je 134 dana), \u0161trajkovi \u201ena neodre\u0111eno\u201c \u010dista\u010da pruga i dizali\u010dara u Sevilli, \u0161trajk radnika gradskih slu\u017ebi u Adri, \u0161trajk radnika u robnoj ku\u0107i \u201eMercadona\u201c blizu Barcelone (trajao je 180 dana), prosvjedni mar\u0161evi protiv socioekonomskih politika vlade u kojima su sudjelovale tisu\u0107e ljudi, itd. Talijanski revolucionarni sindikalisti iz USI-a sudjelovali su u nizu generalnih \u0161trajkova koje su vodili \u201ealternativni\u201c sindikati (uklju\u010duju\u0107i i neke antimilitaristi\u010dke \u0161trajkove)\u2026<\/p>\n\n\n\n
Unato\u010d novim raskolima do kojih je do\u0161lo u \u0160panjolskoj, Francuskoj i Italiji, pri \u010demu su grupe koje su se odcijepile poku\u0161ale posti\u0107i masovno \u010dlanstvo na ra\u010dun odbacivanja niza anarhosindikalisti\u010dkih principa (poput odbijanja suradnje s politi\u010dkim partijama, nesudjelovanja u organima socijalnog partnerstva itd.)[2], MRU nastoji o\u010duvati svoju tradicionalnu ulogu alternative \u010ditavom industrijsko-kapitalisti\u010dkom sustavu. Igraju\u0107i ulogu \u201ekatalizatora\u201c za samoorganizaciju, anarhosindikalisti se nadaju da \u0107e kroz svakodnevnu borbu za vlastita prava i interese, ljudi razviti vje\u0161tine i strukture dru\u0161tvenog samoupravljanja.<\/p>\n\n\n\n
[1] Novi smjer nije spasio SAC. Organizacija nije uspjela prona\u0107i zajedni\u010dki jezik s generacijom \u201emladala\u010dkog bunta\u201c iz 1960-ih. Promijene u strukturi \u0161vedske industrije i kriza koja je krajem 20. stolje\u0107a zahvatila \u201e\u0161vedski model\u201c nanijeli su dodatnu \u0161tetu \u0161vedskom sindikalizmu. Godine 2002. SAC-u je preostalo jo\u0161 samo oko 7,000 \u010dlanova.<\/p>\n\n\n\n
[2] Tako npr. Op\u0107a konfederacija rada (CGT), sa\u010dinjena od sindikata koji su se 1984. odcijepili od \u0161panjolskog CNT-a, te francuski CNT sa sjedi\u0161tem u \u201cla rue des Vignoles\u201d u Parizu, koji se 1995. odvojio od CNT-MRU Francuska, zajedno s ostalim reformisti\u010dkim sindikalnim centralama sudjeluju u izborima za vije\u0107a – organe \u201esocijalnog partnerstva\u201c – formirana u svrhu pregovaranja s vlasnicima tvrtki. Poput ostalih \u201eslu\u017ebenih\u201c sindikata, CGT prima dr\u017eavne subvencije i ima trajno zaposlene slu\u017ebenike.<\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"
Prijevod poglavlja iz knjige Vadima Damiera ”Anarhosindikalizam u XX. stolje\u0107u”, studioznog prikaza razvoja i utjecaja anarhisindikalisti\u010dkog pokreta na radni\u010dke borbe i organiziranje u pro\u0161lom stolje\u0107u. Engleski prijevod knjige mo\u017eete preuzeti sa stranice Libcom.org, a hrvatski prijevod knjige priprema se za objavu u izdanju Centra za anarhisti\u010dke studije. Unato\u010d nadanjima anarhista, Drugi se svjetski rat nije […]<\/p>\n","protected":false},"author":9,"featured_media":219,"comment_status":"open","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"inline_featured_image":false,"footnotes":""},"categories":[19],"tags":[20],"class_list":["post-4282","post","type-post","status-publish","format-standard","has-post-thumbnail","hentry","category-teorijaipraksa","tag-slider"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/forum.anarhizam.info\/web2\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/4282","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/forum.anarhizam.info\/web2\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/forum.anarhizam.info\/web2\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/forum.anarhizam.info\/web2\/wp-json\/wp\/v2\/users\/9"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/forum.anarhizam.info\/web2\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=4282"}],"version-history":[{"count":0,"href":"https:\/\/forum.anarhizam.info\/web2\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/4282\/revisions"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/forum.anarhizam.info\/web2\/wp-json\/wp\/v2\/media\/219"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/forum.anarhizam.info\/web2\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=4282"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/forum.anarhizam.info\/web2\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=4282"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/forum.anarhizam.info\/web2\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=4282"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}