{"id":4283,"date":"2014-04-10T13:06:00","date_gmt":"2014-04-10T13:06:00","guid":{"rendered":"https:\/\/www.anarhizam.info\/?p=24"},"modified":"2014-04-10T13:06:00","modified_gmt":"2014-04-10T13:06:00","slug":"petar-kropotkin-1880-pariska-komuna","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/forum.anarhizam.info\/web2\/povijest\/petar-kropotkin-1880-pariska-komuna\/","title":{"rendered":"Petar Kropotkin (1880): Pari\u0161ka komuna"},"content":{"rendered":"\n

I. MJESTO KOMUNE U RAZVOJU SOCIJALIZMA<\/strong><\/p>\n\n\n\n

Narod Pariza, 18. o\u017eujka 1871. godine, ustao je protiv prezrene i omra\u017eene vlade, i proglasio se neovisnim, slobodnim gradom, koji pripada samo sebi.<\/p>\n\n\n\n

Ovo ru\u0161enje centralne vlasti dogodilo se bez kulisa uobi\u010dajenih za revolucije, bez pu\u0161\u010dane paljbe, bez prolijevanja krvi na barikadama. Kada je naoru\u017eani narod iza\u0161ao na ulice, vladari su pobjegli, trupe su napustile grad, a gradski slu\u017ebenici \u017eurno su se povukli u Versailles, sa sobom uzev\u0161i sve \u0161to su mogli. Vlada je isparila kao lokva ustajale vode na proljetnom povjetarcu i Pariz, taj velik grad, 19. o\u017eujka bio je oslobo\u0111en prljav\u0161tine koja ga je okaljala, a da nije izgubio gotovo ni kap krvi svoje djece.<\/p>\n\n\n\n

Ostvarena promjena zapo\u010dela je novo doba u dugom nizu revolucija kojima su narodi mar\u0161irali iz ropstva u slobodu. Pod imenom “Pari\u0161ka komuna” rodila se nova ideja, da bi postala polazi\u0161te za budu\u0107e revolucije.<\/p>\n\n\n\n

Kao i uvijek, ova plodna ideja nije bila proizvod domi\u0161ljanja nekog pojedinca, a nije ni ideja nekog filozofa; rodila se iz kolektivnog duha, proistekla je iz du\u0161e \u010ditave zajednice. Isprava je bila nejasna, i mnogi koji su se u djelovanju prema njoj ravnali i za nju dali \u017eivot, nisu je vidjeli na isti na\u010din na koji je vidimo mi danas; revoluciju koju su po\u010deli nisu spoznali u njezinoj punini, kao ni plodnost novoga na\u010dela koje su poku\u0161ali provesti u praksi. Tek nakon \u0161to su ga po\u010deli primjenjivati, polako su im sinuli njegovi budu\u0107i plodovi; tek naknadno, kada se o novom na\u010delu po\u010delo razmi\u0161ljati, ono je postalo odre\u0111enije, to\u010dnije i pokazale su se sva njegova jasno\u0107a, ljepota, pravednost te va\u017enost njegovih u\u010dinaka.<\/p>\n\n\n\n

Za vrijeme pet ili \u0161est godina koje su prethodile Komuni, socijalizam je dobio nov po\u010detak u \u0161irenju i brzom rastu Me\u0111unarodnog radni\u010dkoga udru\u017eenja. Radnici Europe sastajali su se u njegovim lokalnim ograncima i na njegovim op\u0107im kongresima i vije\u0107ali o socijalnom pitanju na na\u010din na koji nikada prije nisu. Me\u0111u onima koji su socijalnu revoluciju smatrali neizbje\u017enom i u\u017eurbano se za nju pripremali, jedan problem je vi\u0161e od svih ostalih zahtijevao \u017eurno rje\u0161enje. “Trenutni razvoj industrije dru\u0161tvo \u0107e prisiliti na veliku ekonomsku revoluciju; ova revolucija \u0107e ukinuti privatno vlasni\u0161tvo, a sav kapital koji su nagomilale prethodne generacije postat \u0107e zajedni\u010dki; ali, koji \u0107e oblik politi\u010dkog udru\u017eivanja biti najprikladniji ovim promjenama na\u0161eg ekonomskog sistema?”<\/p>\n\n\n\n

“Ovo udru\u017eivanje ne smije biti samo nacionalno,” odgovorilo je Me\u0111unarodno radni\u010dko udru\u017eenje, “mora se protezati preko svih umjetnih granica i me\u0111a.” Ova velika ideja ubrzo se \u010dvrsto urezala u srca i umove ljudi. Iako su je od tada stalno i zdru\u017eenim naporima progonili reakcionari svih vrsta, svejedno je jo\u0161 uvijek \u017eiva, i kada glas pobunjenih naroda savlada sve prepreke njezinom razvoju, ona \u0107e se ponovno pojaviti, sna\u017enija nego ikada prije.
Ali jo\u0161 uvijek je ostalo da se otkrije \u0161to bi trebali biti sastavni dijelovi ovoga velikog udru\u017eenja.<\/p>\n\n\n\n

Na ovo pitanje dana su dva odgovora, a svaki od njih bio je izraz drugog pravca mi\u0161ljenja. Jedan je rekao narodna dr\u017eava, a drugi je rekao anarhija.<\/p>\n\n\n\n

Njema\u010dki socijalisti zalagali su se za to da dr\u017eava preuzme nagomilano bogatstvo i preda ga radni\u010dkim udru\u017eenjima, a onda organizira proizvodnju i razmjenu, i op\u0107enito nadzire \u017eivot i aktivnosti dru\u0161tva.<\/p>\n\n\n\n

Socijalisti latinskog podrijetla, revolucionarno vrlo iskusni, odgovorili su im da bi bilo \u010dudo kada bi takva dr\u017eava ikada mogla postojati; ali ako bi i mogla, sigurno bi bila najgora tiranija. Ovaj ideal svemo\u0107ne i dobrohotne dr\u017eave tek je preslika iz pro\u0161losti, rekli su i suprotstavili mu nov ideal: anarhiju, odnosno potpuno ukidanje dr\u017eave i organiziranje dru\u0161tva, jednostavno, potom sve slo\u017eenije, pomo\u0107u slobodne federacije narodnih udru\u017eenja proizvo\u0111a\u010da i potro\u0161a\u010da.<\/p>\n\n\n\n

\u010cak su i liberalniji dr\u017eavni socijalisti uskoro priznali da je anarhija sigurno mnogo bolji oblik organiziranja od onoga na koji cilja narodna dr\u017eava. Ali, rekli su, anarhisti\u010dki ideal je toliko daleko da se sada njime ne mo\u017eemo baviti.<\/p>\n\n\n\n

Istovremeno, istina je da je anarhisti\u010dka teorija trebala neki sa\u017eet, jasan izraz, neku istodobno jednostavnu i prakti\u010dnu formulu, da na jednostavan na\u010din poka\u017ee svoja polazi\u0161ta i opipljivo prika\u017ee svoje ideje, da poka\u017ee da ima potporu u te\u017enjama koje zaista postoje u narodu. Federacija sindikata i potro\u0161a\u010dkih grupa bez obzira na granice i posve neovisna o postoje\u0107im dr\u017eavama \u010dinila se suvi\u0161e nejasnom; i, \u0161tovi\u0161e, bilo je lako uvidjeti da ne mo\u017ee posve zadovoljiti beskona\u010dnu raznolikost ljudskih potreba. Bila je potrebna jasnija formula, lak\u0161e shvatljiva, s \u010dvrstim temeljem u \u010dinjenicama stvarnog \u017eivota.<\/p>\n\n\n\n

Da se radilo samo o tome kako na najbolji na\u010din razraditi teoriju, bili bismo trebali re\u0107i da teorije kao teorije i nisu tako jako va\u017ene. Ali sve dok nova ideja ne prona\u0111e jasan, to\u010dan izraz, prirodno izrastav\u0161i iz postoje\u0107eg stanja stvari, sve dok je ljudi dobro ne upamte, ona ih ne nadahnjuje na odlu\u010dnu borbu. Ljudi ne hrle u nepoznato bez neke pozitivne i jasne ideje, takore\u0107i, bez odsko\u010dne daske na startu.
A \u0161to se ti\u010de ovoga polazi\u0161ta, do njega ih mora dovesti s\u00e2m \u017eivot.<\/p>\n\n\n\n

\u010citavih pet mjeseci Pariz je izolirala njema\u010dka opsada; \u010ditavih pet mjeseci morao je ovisiti o vlastitim resursima i nau\u010dio je koliko veliku ekonomsku, intelektualnu i moralnu snagu posjeduje. Uo\u010dio je snagu svojih pobuda i ostvario \u0161to je kanio. Istovremeno je uvidio da dru\u017eina blebetala koja je prigrabila vlast nema pojma o tome kako organizirati bilo obranu Francuske, bilo njezin unutarnji razvoj. Vidio je da centralna vlada ne \u017eeli ni \u010duti nikakvo o\u0161troumno o\u010ditovanje koje dolazi iz mo\u0107nog grada. Napokon, shvatio je da nijedna vlada ne mo\u017ee \u0161tititi od velikih nesre\u0107a ili biti poticaj na putu razvoja. Za vrijeme opsade, branitelji Pariza, radnici, trpjeli su stra\u0161nu oskudicu, dok su besposli\u010dari u\u017eivali u drskom luksuzu, i zahvaljuju\u0107i centralnoj vladi Pariz je posvjedo\u010dio propasti svakog poku\u0161aja da se stane na kraj toj sramoti. Svaki put kada bi narod pokazao znakove \u017eudnje za slobodom, vlada bi ote\u017eala njegovo robovanje. Takva iskustva prirodno su urodila idejom da Pariz treba postati neovisna komuna koja unutar vlastitih zidina mo\u017ee ostvariti \u017eelje svojih gra\u0111ana.<\/p>\n\n\n\n

Komuna iz 1871. godine nije mogla biti ni\u0161ta drugo nego prvi poku\u0161aj. S po\u010detkom potkraj velikog rata, priklije\u0161tena izme\u0111u dvije vojske spremne da se udru\u017ee i zgaze narod, nije se usudila bez oklijevanja krenuti na put ekonomske revolucije. Nije se odva\u017eno proglasila socijalisti\u010dkom i nije krenula u izvla\u0161tenje kapitala i organizaciju rada. \u010cak nije preuzela glavne gradske zalihe.<\/p>\n\n\n\n

Nije raskinula ni s tradicijom dr\u017eave, predstavni\u010dke vlade. Unutar Komune nije poku\u0161ala u djelo provesti ono najprije jednostavno, a onda slo\u017eenije organiziranje, i po\u010dela je bez toga, proglasiv\u0161i neovisnost i slobodnu federaciju komuna.<\/p>\n\n\n\n

No, sigurno je da bi Pari\u0161ka komuna, da je po\u017eivjela nekoliko mjeseci vi\u0161e, silom prilika bila neizbje\u017eno gurnuta prema obje ove revolucije. Ne zaboravimo da je francuski srednji sloj potro\u0161io sveukupno \u010detiri godine (od 1789. do 1793.) na revolucionarnu akciju prije nego je ograni\u010denu monarhiju pretvorio u republiku. Trebamo li se onda zaprepastiti zbog toga \u0161to narod Pariza nije jednim skokom pre\u0161ao prostor koji dijeli anarhisti\u010dku komunu od vlade politi\u010dkih oportunista? Ali, imajmo na umu da \u0107e sljede\u0107a revolucija, koja \u0107e u Francuskoj i \u0160panjolskoj barem biti komunalna, nastaviti rad Pari\u0161ke komune tamo gdje ga je zaustavio masakr versajske vojske.<\/p>\n\n\n\n

Komuna je bila pora\u017eena, a i suvi\u0161e dobro znamo kako se srednji sloj osvetio za strah koji mu je priskrbio narod kada je zbacio jaram svojih vladara. Dokazala je da u na\u0161em modernom dru\u0161tvu zaista postoje dvije klase, na jednoj strani ljudi koji rade i koji monopolistima prepu\u0161taju vi\u0161e od polovine onoga \u0161to proizvode, a ipak lako prelaze preko zla koje im nanose njihovi gospodari; a na drugoj strani lijen\u010dine, politi\u010dki oportunisti, koji mrze svoje robove, i spremni su ih ubiti bez oklijevanja, vo\u0111eni najprimitivnijim nagonima \u010dim se pojavi prijetnja njihovom vlasni\u0161tvu.<\/p>\n\n\n\n

Nakon \u0161to je zato\u010dila narod Pariza i onemogu\u0107ila mu svaki izlaz, versajska vlada je na njega pustila vojnike surove zbog pi\u0107a i \u017eivota u vojarnama i javno im je rekla da se po kratkom postupku rije\u0161e “vukova i njihovih mladunaca.” Narodu je re\u010deno:
\u0160togod napravili, nestat \u0107ete! Ako vas uhvate s oru\u017ejem u rukama, smrt! Ako ga upotrijebite, smrt! Ako preklinjete za milost, smrt! Kamo god se okrenete, desno, lijevo, natrag, nazad, gore, dolje, smrt! Vi niste samo izvan zakona, vi ste izvan \u010dovje\u010danstva. Vas i va\u0161e ne\u0107e spasiti ni dob niti spol. Umrijet \u0107ete, ali prvo \u0107ete do\u017eivjeti agoniju svoje supruge, sestre, majke, va\u0161ih sinova i k\u0107eri, \u010dak i onih u kolijevci! Ranjenika \u0107e pred va\u0161im o\u010dima izvu\u0107i iz bolnice i probosti bajunetima ili oboriti kundakom. \u017divog \u0107e ga vu\u0107i po zemlji za slomljenu nogu ili ruku koja krvari i u patnji i jecanju kao sme\u0107e baciti u blato. Smrt! Smrt! Smrt!<\/p>\n\n\n\n

Nakon ove lude orgije, ove gomile le\u0161eva, ovog velikog istrebljenja, do\u0161le su sitne osvete, pakosti, okovi u brodskim tamnicama, udarci i uvrede tamni\u010dara, poluizgladnjivanje, okrutnosti dovedene do savr\u0161enstva. Mo\u017ee li narod zaboraviti ova poni\u017eenja?<\/p>\n\n\n\n

Zba\u010dena, ali ne i pobije\u0111ena, Komuna se danas ponovno ra\u0111a. Ona vi\u0161e nije san pokorenih, izma\u0161tana nada. Ne! Dana\u0161nja “komuna” postaje jasan i odre\u0111en cilj revolucije koja nam tutnji pod nogama. Ova ideja za\u017eivjela je u masama i dala im geslo. Ra\u010dunamo na to da \u0107e sada\u0161nja generacija ostvariti socijalnu revoluciju u komuni, ukinuti podao sistem izrabljivanja od strane srednjeg sloja, narod osloboditi dr\u017eavnog tutorstva i u razvoj ljudskog roda donijeti novo doba slobode, jednakosti, solidarnosti.<\/p>\n\n\n\n

<\/p>\n\n\n\n

II. KAKO KOMUNA NIJE USPJELA OSTVARITI SVOJ PRAVI CILJ, A DA GA JE IPAK STAVILA PRED SVIJET<\/strong><\/p>\n\n\n\n

Ve\u0107 nas deset godina dijeli od dana kada je narod Pariza zbacio izdajni\u010dku vladu koja je do\u0161la na vlast s padom carstva; kako to da pokret iz 1871. godine i dalje neodoljivo privla\u010di potla\u010dene mase civiliziranoga svijeta? Za\u0161to je ideja koju je predstavila Pari\u0161ka komuna toliko privla\u010dna radnicima svih zemalja i svih nacionalnosti?<\/p>\n\n\n\n

Odgovor je jednostavan. Revolucija iz 1871. bila je prije svega narodna. Proveo ju je s\u00e2m narod, spontano je izniknula u masama, i u tim velikim narodnim masama na\u0161la je svoje branitelje, svoje junake, svoje mu\u010denike. Upravo to \u0161to je do\u0161la posve “odozdo”, srednji sloj joj nikada ne\u0107e mo\u0107i oprostiti. A istovremeno, njezin spiritus movens bila je ideja socijalne revolucije; sigurno nejasna, mo\u017eda nesvjesna, ali i dalje kao poku\u0161aj da se napokon, nakon mnogo stolje\u0107a borbe, ostvari istinska sloboda, istinska jednakost za sve ljude. Bila je to revolucija prezrenih koji su mar\u0161irali prema osvajanju svojih prava.<\/p>\n\n\n\n

Bilo je poku\u0161aja da se izmijeni smisao ove revolucije, da je se predstavi kao puki poku\u0161aj da se vrati neovisnost Pariza i ustanovi mala dr\u017eava unutar Francuske. Ali ni\u0161ta ne mo\u017ee biti manje istinito od toga. Pariz se nije htio odvojiti od Francuske, niti to osvojiti oru\u017ejem; nije se \u017eelio zatvoriti u svoje zidine kao \u010dasna sestra u samostan; nije bio nadahnut ograni\u010denim duhom samostana. Zahtijevao je svoju neovisnost, i ako je poku\u0161ao sprije\u010diti uplitanje centralne vlasti u svoje poslove, to je bilo zato \u0161to je u svojoj neovisnosti vidio sredstvo da u miru razradi temelje budu\u0107e organizacije i da unutar sebe provede socijalnu revoluciju; revoluciju koja bi bila potpuno preobrazila \u010ditav sistem proizvodnje i razmjene te ih utemeljila na pravednosti; koja bi bila potpuno promijenila ljudske odnose i utemeljila ih na jednakosti; koja bi bila iznova stvorila na\u0161 dru\u0161tveni moral i utemeljila ga na jednakosti i solidarnosti. Komunalna neovisnost za narod Pariza bila je sredstvo; socijalna revolucija bila je njegov cilj.<\/p>\n\n\n\n

Ovaj cilj mogao se ostvariti da je revolucija od 18. o\u017eujka mogla krenuti svojim prirodnim tokom, da narodu Pariza ubojice iz Versaillesa nisu nanijele te\u0161ke gubitke. Prona\u0107i jasnu, preciznu ideju, koju mo\u017ee shvatiti cijeli svijet i koja u nekoliko rije\u010di sa\u017eima sve \u0161to je potrebno da se ostvari revolucija, to je bila preokupacija pari\u0161koga naroda od prvih dana njegove neovisnosti. Ali velika ideja ne mo\u017ee proklijati u jednom danu, koliko god brze bile njezina razrada i propagiranje za vrijeme revolucionarnih razdoblja. Uvijek joj je potrebno neko vrijeme da se razvije, ra\u0161iri u masama i provede u djelo, a ovaj put Pari\u0161ka komuna nije uspjela. Nije uspjela ve\u0107inom zato \u0161to je, kao \u0161to smo ranije primijetili, socijalizam prije deset godina prolazio kroz tranziciju. Autoritarni i polureligiozni komunizam iz 1848. vi\u0161e nije imao utjecaja na slobodoumne ljude na\u0161e epohe posve\u0107ene praksi. Kolektivizam koji je poku\u0161ao sjediniti sistem nadnica i kolektivno vlasni\u0161tvo bio je nerazumljiv, neprivla\u010dan i prepun pote\u0161ko\u0107a kada se radilo o njegovoj prakti\u010dnoj primjeni. Radnici su tek po\u010deli shva\u0107ati slobodni komunizam, anarhisti\u010dki komunizam i on jedva da je uspijevao potaknuti napad na poklonike vlade. Ljudi su bili neodlu\u010dni. Ni s\u00e2mi socijalisti se, jer nisu imali neki odre\u0111en cilj, nisu usudili prisvojiti privatno vlasni\u0161tvo; zavaravali su se argumentom kojim su se aktivisti mnogo puta umirivali: “Hajdemo se prvo osigurati za pobjedu, a onda \u0107emo vidjeti \u0161to se mo\u017ee u\u010diniti.”<\/p>\n\n\n\n

Osigurati se za pobjedu! Kao da je mogu\u0107e izgraditi slobodnu komunu bez prisvajanja vlasni\u0161tva! Kao da je mogu\u0107e pobijediti neprijatelja dok se velika narodna masa izravno ne zainteresira za trijumf revolucije, shvativ\u0161i da \u0107e ona svima donijeti materijalnu, moralnu i intelektualnu dobrobit.
Isto se dogodilo s na\u010delom vladanja. Proglasiv\u0161i slobodnu Komunu, narod Pariza je proglasio osnovno anarhisti\u010dko na\u010delo, a ono je bilo slamanje dr\u017eave.<\/p>\n\n\n\n

A ipak, ako priznajemo da je centralna vlada koja ure\u0111uje odnose me\u0111u komunama posve nepotrebna, za\u0161to bismo priznali da je potrebna za ure\u0111ivanje uzajamnih odnosa me\u0111u grupama od kojih se sastoji svaka komuna? I ako dogovore o gospodarstvu koji se istovremeno ti\u010du nekoliko gradova, prepu\u0161tamo slobodnoj inicijativi tih komuna, za\u0161to istu slobodnu inicijativu zanijekati grupama koje sa\u010dinjavaju jednu komunu? Za vladu unutar komune nema ni\u0161ta vi\u0161e opravdanja nego za vladu izvan nje.<\/p>\n\n\n\n

Ali 1871. godine, narod Pariza koji je zbacio toliko vlada, tek se prvi put poku\u0161ao pobuniti protiv samoga governmentalnog sistema; stoga si je dozvolio da ga zanese feti\u0161isti\u010dko obo\u017eavanje vlada i postavio je jednu vlastitu. Ishod je poznat. Pariz je poslao svoje odane sinove u gradsku vije\u0107nicu. Na\u0161av\u0161i se u arhivu starih dokumenata, obvezni da vladaju onda kada im je nagon govorio da djeluju i budu me\u0111u narodom, obvezni da raspravljaju onda kada je bilo potrebno djelovati, i da pristaju na kompromise onda kada nikakav kompromis nije bio najbolja politika, i napokon, ostav\u0161i bez nadahnu\u0107a koje dolazi samo od stalnog kontakta s masama, bili su nemo\u0107ni. Budu\u0107i da ih je paralizirala njihova razdvojenost od naroda \u2013 revolucionarnog izvora svjetlosti i topline \u2013 oni s\u00e2mi su paralizirali narodnu inicijativu. Pari\u0161ka komuna, dijete tranzicije, ro\u0111eno pod paljbom pruskih pu\u0161aka, bilo je osu\u0111eno na propast. Ali svojim izrazito narodnim karakterom, zapo\u010dela je nov niz revolucija, svojim idejama bila je prete\u010da socijalne revolucije. Njezina pouka usvojena je, i kada se u Francuskoj jo\u0161 jednom pojave pobunjene komune, malo je vjerojatno da \u0107e narod postaviti neku vladu i o\u010dekivati da ona pokrene revolucionarne mjere. Kada se rije\u0161e parazita koji ih pro\u017ediru, prisvojit \u0107e \u010ditavo dru\u0161tveno bogatstvo da bi ga dijelili u skladu s na\u010delima anarhisti\u010dkog komunizma. A kada potpuno ukinu vlasni\u0161tvo, vladu i dr\u017eavu, slobodno \u0107e se organizirati u skladu s potrebama na koje im ukazuje s\u00e2m \u017eivot. Raskinuv\u0161i svoje lance, zbaciv\u0161i svoje idole, \u010dovje\u010danstvo \u0107e krenuti prema boljoj budu\u0107nosti, u kojoj ne\u0107e biti ni gospodara niti robova, a po\u0161tivat \u0107e plemenite mu\u010denike koji su svojom krvlju i patnjama platili te prve poku\u0161aje oslobo\u0111enja koji su osvijetlili na\u0161 put prema osvajanju slobode.<\/p>\n\n\n\n

<\/p>\n\n\n\n

III. POUKE KOMUNE U MODERNOM SOCIJALIZMU<\/strong><\/p>\n\n\n\n

Javna okupljanja organizirana 18. o\u017eujka u gotovo svakom gradu u kojem je postojala neka socijalisti\u010dka grupa, vrijedna su pozornosti, ne samo zato \u0161to su demonstracija vojske rada, nego i zato \u0161to pru\u017eaju priliku da se provjeri raspolo\u017eenje socijalista obje struje. Bolja su prilika za “istra\u017eivanje javnog mnijenja” od svakog sistema glasovanja, i prilika su da se te\u017enje artikuliraju neovisno o partijskim taktikama za izbore. Radnici se ne sastaju samo da bi slavili juna\u0161tvo pari\u0161koga proletarijata ili da bi pozivali na osvetu za majske masakre. Dok o\u017eivljavaju sje\u0107anja na hrabre borbe u Parizu, idu i dalje od toga i raspravljaju o poukama koje za budu\u0107u revoluciju treba izvu\u0107i iz Komune (1871). Pitaju se o pogre\u0161kama Komune ne zato da bi kritizirali ljude koji su ih napravili, nego da bi se jasno pokazalo kako su predrasude o vlasni\u0161tvu i autoritetu, koje su tada vladale radni\u010dkim organizacijama, omele erupciju revolucionarne ideje i njezin kasniji razvoj u zvijezdu-vodilju svijeta.<\/p>\n\n\n\n

Od pouke iz 1871. godine koristi su imali radnici svake zemlje, jer im je omogu\u0107ila da napuste stare predrasude i do\u0111u do jasnijeg i jednostavnijeg shva\u0107anja toga \u0161to bi trebala biti njihova revolucija.<\/p>\n\n\n\n

Sljede\u0107i ustanak komuna ne\u0107e biti tek “komunalni” pokret. Oni koji jo\u0161 uvijek misle da prvo treba ustanoviti neovisna, samoupravna tijela i da ona na svojim lokalitetima moraju poku\u0161ati provesti ekonomske reforme, poneseni su daljnjim razvojem narodnog duha, barem u Francuskoj. Komune sljede\u0107e revolucije proglasit \u0107e i ustanoviti svoju neovisnost direktnom revolucionarnosocijalisti\u010dkom akcijom, ukidaju\u0107i privatno vlasni\u0161tvo. Kada dozrije revolucionarna situacija, \u0161to se mo\u017ee dogoditi svakog trena, i kada narod pomete vlade, kada to unese rasulo u tabor srednjeg sloja koji postoji samo pod za\u0161titom dr\u017eave, pobunjeni narod ne\u0107e \u010dekati da neka nova premudra vlada dekretira nekoliko ekonomskih reformi.<\/p>\n\n\n\n

Ne\u0107e \u010dekati na izvla\u0161tenje dru\u0161tvenog kapitala preko nekog dekreta koji \u0107e nu\u017eno ostati mrtvo slovo na papiru ako izvla\u0161tenje ne provedu s\u00e2mi radnici. Oni \u0107e ga zaposjesti na licu mjesta i ostvariti svoja prava koriste\u0107i ih bez odlaganja. U radionicama \u0107e se organizirati da bi nastavili raditi, ali ono \u0161to proizvedu bit \u0107e ono \u0161to \u017eele mase, a ne ono \u0161to donosi najvi\u0161e profita poslodavcima. Svoje \u0161upe zamijenit \u0107e zdravim prebivali\u0161tima u ku\u0107ama bogatih; organizirat \u0107e se da odmah stave u upotrebu bogatstvo nagomilano u gradovima; zauzet \u0107e ga kao da im ga srednji sloj nikada i nije ukrao.<\/p>\n\n\n\n

A kada jednom bude zba\u010den industrijski barun koji je ucjenjivao radnika, proizvodnja \u0107e se nastaviti, rije\u0161iv\u0161i se zapreka i ukinuv\u0161i \u0161pekulacije koje je ubijaju te zbrku koja je dezorganizira, preobraziv\u0161i se u skladu s potrebama pokreta kojem poticaj daje slobodni rad. “Ljudi u Francuskoj nikada nisu radili kao 1793. godine, nakon \u0161to su uzeli zemlju iz ruku plemstva”, ka\u017ee povjesni\u010dar Michelet. Ljudi nikada nisu radili onako kako \u0107e raditi onoga dana kada rad postane slobodan i kada sve \u0161to radnik napravi bude izvor blagostanja za cijelu komunu. U posljednje vrijeme bilo je poku\u0161aja da se utvrdi razlika izme\u0111u razli\u010ditih vrsta dru\u0161tvenog bogatstva, i socijalisti su se podijelili oko ovog pitanja. Sada\u0161nja kolektivisti\u010dka \u0161kola, zamijeniv\u0161i neku vrstu dogmatske kolektivisti\u010dke teorije kolektivizmom stare Internacionale (koji je bio samo antiautoritarni komunizam), nastojala je ustanoviti razliku izme\u0111u kapitala koji se koristi za proizvodnju i bogatstva koje opskrbljuje \u017eivotnim potrep\u0161tinama. Strojevi, tvornice, sirovine, sredstva za komunikaciju, i zemlja su na jednoj strani, a ku\u0107e, tvorni\u010dki proizvodi, odje\u0107a, robe, su na drugoj. Ovo prvo treba biti kolektivno vlasni\u0161tvo, a drugom su profesori \u0161kole socijalizma namijenili da ostane privatnim vlasni\u0161tvom.<\/p>\n\n\n\n

Bilo je poku\u0161aja da ustanovi ova razlika, ali zdrav razum naroda zna bolje; i utvrdio je da je to iluzorno i nemogu\u0107e. Naopako je u teoriji i propada u prakti\u010dnom \u017eivotu. Radnici shva\u0107aju da je za uspje\u0161nu proizvodnju i postupan razvoj \u010dovje\u010danstva potrebno mnogo toga – ku\u0107a koja nas \u0161titi, ugljen, plin i gorivo koje ljudski stroj tro\u0161i da bi \u017eivio, odje\u0107a, knjiga iz koje u\u010dimo, \u010dak i u\u017eitci \u2013 sve to je potrebno ba\u0161 kao i strojevi, tvornice, sirovine, i druga sredstva za rad. Radnici dolaze do zaklju\u010dka da bi ostaviti tu vrstu bogatstva privatnim vlasni\u0161tvom zna\u010dilo zadr\u017eati nejednakost, tla\u010denje, izrabljivanje, i unaprijed paralizirati rezultate djelomi\u010dnog izvla\u0161tenja. Presko\u010div\u0161i prepreku koju im je na put postavio teorijski kolektivizam, mar\u0161iraju ravno prema najjednostavnijem i najprakti\u010dnijem obliku antiautoritarnog komunizma.<\/p>\n\n\n\n

Na svojim sastancima revolucionarni radnici izri\u010dito navode svoje pravo na \u010ditavo dru\u0161tveno bogatstvo i potrebu za tim da se ukine privatno vlasni\u0161tvo i nad stvarima za potro\u0161nju, kao i nad onima za proizvodnju: “Na dan revolucije, zgrabit \u0107emo \u010ditavo bogatstvo nagomilano u gradovima i u\u010diniti ga zajedni\u010dkim” ka\u017eu govornici, a publika potvr\u0111uje izre\u010deno jednoglasnim odobravanjem. “Neka svatko od nas s hrpe uzme ono \u0161to treba i budite sigurni da \u0107e u skladi\u0161tima na\u0161ih gradova biti dovoljno hrane da nahrani sve dok se po\u0161teno ne pokrene slobodna proizvodnja; u trgovinama na\u0161ih gradova ima dovoljno odje\u0107e za sve, odje\u0107e koja je ostavljena u zalihama dok vani vladaju golotinja i siroma\u0161tvo. Ima \u010dak i dovoljno luksuznih proizvoda da svatko po svojem ukusu izabere ne\u0161to za sebe.”<\/p>\n\n\n\n

Sude\u0107i po tome \u0161to se, u Francuskoj i drugdje, govori na sastancima u spomen komuni, radnici su odlu\u010dili da \u0107e nadolaze\u0107a revolucija uvesti anarhisti\u010dki komunizam i slobodnu reorganizaciju proizvodnje. Ta dva problema su, \u010dini se, rije\u0161ena, i u tom smislu komune sljede\u0107e revolucije ne\u0107e ponoviti pogre\u0161ke svojih prethodnika, koji su velikodu\u0161no prolili svoju krv da bi utrli put budu\u0107em napretku.<\/p>\n\n\n\n

Me\u0111utim, postoji i tre\u0107e i ne manje va\u017eno pitanje o kojem jo\u0161 nema dogovora, iako ni on nije jako daleko. To je pitanje o vladi.
Kao \u0161to se dobro zna, postoje dvije struje socijalista, koje se potpuno razilaze u vezi ovoga pitanja. “Na s\u00e2m dan revolucije” ka\u017ee jedna struja, “moramo ustanoviti vladu koja \u0107e imati vrhovnu vlast. Sna\u017ena, mo\u0107na, odlu\u010dna vlada provest \u0107e revoluciju preko dekreta, i prisiliti sve da se pokore njezinim naredbama.”<\/p>\n\n\n\n

“Kakva bijedna zabluda!” govori druga struja. “Svaka centralna vlada, preuzev\u0161i na sebe upravljanje nacijom, sigurno mora biti tek prepreka revoluciji. Sigurno \u0107e biti sastavljena od proturje\u010dnih elemenata, a po svojoj biti vlada zna\u010di konzervatizam. Ona \u0107e samo obuzdavati revoluciju u onim komunama koje su spremne i\u0107i naprijed, a nazadnim komunama ne\u0107e mo\u0107i dati revolucionarno nadahnu\u0107e. Isto je i u pobunjenim komunama. Ili \u0107e komunalna vlada samo sankcionirati ve\u0107 u\u010dinjeno i time biti beskoristan i opasan aparat, ili \u0107e htjeti preuzeti vodstvo i postaviti pravila za ono \u0161to jedino s\u00e2m narod mora slobodno razraditi da bi bilo zaista odr\u017eivo. Primijenit \u0107e teorije tamo gdje bi cijelo dru\u0161tvo trebalo razraditi nove oblike zajedni\u010dkog \u017eivota pomo\u0107u one stvarala\u010dke snage koja izrasta iz dru\u0161tvenog tijela onda kada ono raskine svoje okove i pred sobom ugleda nove i \u0161ire horizonte. Ljudi na vlasti \u0107e ometati ovu erupciju i ne\u0107e napraviti ni\u0161ta od onoga \u0161to bi napravili da su ostali me\u0111u narodom, rade\u0107i s njim u novoj organizaciji, umjesto da su se zatvorili u ministarske urede i iscrpljivali u ispraznim raspravama. Revolucionarna vlada bit \u0107e smetnja i opasnost; nesposobna za dobro, i te kako sposobna za lo\u0161e; dakle, koja je svrha imati je?”<\/p>\n\n\n\n

Koliko god prirodan i opravdan, ovaj argument jo\u0161 uvijek protiv sebe ima velik broj predrasuda koje gaje i iskazuju oni kojima je u interesu zadr\u017eati religiju vlade, pored religije vlasni\u0161tva i tehnologije.<\/p>\n\n\n\n

Ova predrasuda, posljednja od njih tri, jo\u0161 uvijek postoji i opasna je za nadolaze\u0107u revoluciju, premda ve\u0107 pokazuje znakove odumiranja. “Sami \u0107emo se pobrinuti za svoje poslove bez da \u010dekamo naredbe od neke vlade, zgazit \u0107emo one koji nas poku\u0161avaju prisiliti da ih prihvatimo kao sve\u0107enike, vlasnike ili vladare”, po\u010deli su govoriti radnici. Moramo se nadati da \u0107e se anarhisti\u010dka strana nastaviti energi\u010dno boriti protiv obo\u017eavanja vlade i da si nikada ne\u0107e dozvoliti da je u sebe uvu\u010de ili zavede borba za vlast. Moramo se nadati da \u0107e u godinama koje su pred nama, a prethode revoluciji, predrasude u korist vlade biti do te mjere potkopane da ne\u0107e biti dovoljno sna\u017ene da narod navedu na krivi put.<\/p>\n\n\n\n

Komune sljede\u0107e generacije ne\u0107e samo slomiti dr\u017eavu i zamijeniti parlamentarnu vladavinu slobodnom federacijom; one \u0107e i unutar s\u00e2me komune napustiti parlamentarnu vladavinu. One \u0107e slobodnu organizaciju za opskrbljivanje hranom i za proizvodnju povjeriti slobodnim udru\u017eenjima radnika koja \u0107e, da bi ostvarila svoj cilj, federirati sa srodnim udru\u017eenjima iz drugih gradova i sela, ne posredstvom nekog komunalnog parlamenta, nego izravno.
Te komune bit \u0107e anarhisti\u010dke i iznutra i izvana i samo \u0107e tako izbje\u0107i strahote poraza, srd\u017ebu reakcije.<\/p>\n\n\n\n

Izvor: Anarchy Archives, An Online Research Center on the History and Theory of Anarchism, http:\/\/dwardmac.pitzer.edu\/Anarchist_Archives\/kropotkin\/pcommune.html, web. 4. 1. 2014.<\/p>\n\n\n\n

Prijevod s engleskog: Ana \u0160tambuk, sije\u010danj 2014.<\/strong><\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

I. MJESTO KOMUNE U RAZVOJU SOCIJALIZMA Narod Pariza, 18. o\u017eujka 1871. godine, ustao je protiv prezrene i omra\u017eene vlade, i proglasio se neovisnim, slobodnim gradom, koji pripada samo sebi. Ovo ru\u0161enje centralne vlasti dogodilo se bez kulisa uobi\u010dajenih za revolucije, bez pu\u0161\u010dane paljbe, bez prolijevanja krvi na barikadama. Kada je naoru\u017eani narod iza\u0161ao na ulice, […]<\/p>\n","protected":false},"author":9,"featured_media":226,"comment_status":"closed","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"inline_featured_image":false,"footnotes":""},"categories":[16,19],"tags":[20],"class_list":["post-4283","post","type-post","status-publish","format-standard","has-post-thumbnail","hentry","category-povijest","category-teorijaipraksa","tag-slider"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/forum.anarhizam.info\/web2\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/4283","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/forum.anarhizam.info\/web2\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/forum.anarhizam.info\/web2\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/forum.anarhizam.info\/web2\/wp-json\/wp\/v2\/users\/9"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/forum.anarhizam.info\/web2\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=4283"}],"version-history":[{"count":0,"href":"https:\/\/forum.anarhizam.info\/web2\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/4283\/revisions"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/forum.anarhizam.info\/web2\/wp-json\/wp\/v2\/media\/226"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/forum.anarhizam.info\/web2\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=4283"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/forum.anarhizam.info\/web2\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=4283"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/forum.anarhizam.info\/web2\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=4283"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}